četvrtak, 14.09.2006.
Kad se ovako nešto dogodi, zapitam se s cime se ja to sve opterećujem... o Bože, Bože...
Ovo nije poslijednji pozdrav... ovo je samo pozdrav... do ponovnog susreta...
Zbogom Zagi...
utorak, 12.09.2006.
"...Lomiš mi srce… k'o bagremov prut, onako… usput.
Kad ostaneš sama ti nađeš par dana za nas…
Al' ja crtam svoje krugove… i praštam stare dugove…
da.. možda se varam… al' sto da se staram o tom.
Kad uvek neko to odgore vidi sve..."
Nema me danima… jer ne znam šta bih rekla… a šta odšutila… Ništa konkretno mi ne daje nadu da ostanem… niti mi šta daje razlog da odem… Negdje sam između neba i zemlje... lebdim… negdje između tebe i sebe… negdje između samoće s tobom… i samoće sa sobom… Mislila sam da je vrijedno boriti se za tebe… Mislila sam da je vrijedno osjetiti mržnju tvoje obitelji zbog naše veze. Mislila sam da si vrijedan svega. Sada više ne mislim… Šteta. Ne mislim ni da se vrijedan borbe, ni da si vrijedan truda, ni da si vrijedan mog veselja, moje mladosti, mog osmijeha… ne mislim da si vrijedan čuti moju sreću i veselje kada začujem tvoj glas, da si vrijedan vidjeti moju sreću kada ugledam tvoj lik. Ne znaš to cijeniti. Ne znaš cijeniti ovakvu dušu… Možda i nema razloga da je se cijeni… ali sam premlada da se odreknem sveg veselja koje jedna veza nosi. Svih onih slatkih stvari. Premlada da se odreknem zaljubljenosti, iskrenosti… premlada da se odreknem sebe. I da postanem ti…
Da ne bude zabune, ti si jedan divan čovjek, osoba. To stvarno mislim. I u tome je problem. Smatram da imaš mnoge kvalitete… kojima se divim… koje volim i cijenim. Ali mislim da olako shvaćaš ljubav... Znam da nisi odrastao u takvom okruženju, da nisi bio obasipan ljubavlju i da ti je sve ovo što ja nudim previše, novo, strano… I trudim se smanjiti to, prilagoditi se… ali ne znam da li sam stvarno u stanju odreći se toga. I ostajem…
Ne idem…
Ne još…
I trudim se…
Pokušavam…
Još...
ponedjeljak, 04.09.2006.
„Prave si boje dodala na taj portret života mog… talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog...
A crnu nisi štedela… ali bez nje bi bela još izbledela...“
Hodam gradom… sve je isto… sve je baš onako kako sam ostavila kada sam otišla. Ništa se nije promijenilo… Ulice su ostale iste… grad se nije promijenio… čak su i ljudi isti. Ali ti nisi… I to je ono što mi je uvijek najteže. Kada mi proporcionalno s onim koliko mi značiš- padneš u očima. A možda i nije tvoja krivnja. Možda je jednostavno ono nešto u meni, što mi ne da mira… što me tjera na vječito traganje… Za nečim. Čega ni ovdje neću naći. Al ostajem… Nisam slaba, pa da ne mogu da odem, nisam luda od ljubavi, pa da ne mogu bez tebe, ali odem li- nisam uspjela. Opet. A ne mogu više. Ne želim da ne uspijem… Nakon 4 nazovimo duže veze, opet failure, opet okrutna realnost da sam i ovaj put pogriješila. Da sam opet odabrala krivog. I onda mi opet zafalim ja… onako zaigrana… vesela… luda. Nedostaje mi ona ja. Nedostaješ mi onaj ti dok sam ja bila „ona“ ja. A ti… možda si i ostao isti. Ali u ovoj ja, ni ti nisi onaj ti. I polako sve gubi smisao… I ljepotu… I šarene boje postaju sive… i moj portret činiš nezaboravljivim… ne zbog dobrog… Na svoj poseban način i ti si mi pokazao da
…bez crne bela… ne bi vredela…
petak, 18.08.2006.
Strpljivi prsti neminovnosti… razlažu uvod pesme koju dobro znam,
I ako još išta ima da se oprosti… eto… i to ti noćas opraštam.
Odlučila sam… idem na more… Jadna, ne jadna, sada to nije ni bitno. Sretna… ne znam baš. Zadovoljna… ne znam baš. Svoja… to da. I ako nije po mome… nije po tvome… neko veći od nas, pomiče ove dvije figurice… Neko Veći igra šah… neko Veći nas stavlja u šah poziciju. Za sada… Ko zna… ako smo u maniniri velikih igrača pratili igru možda se i izvučemo… ako ne… MAT. Šah mat. A možda ni to nije loše… Ponekad se isti igrači opet nađu na nekim drugim natjecanjima. Pa opet zaigraju zajedno… ili jedan protiv drugoga… ili protiv tog Većeg… pa možda ovaj put, prateći igru, izbjegnu mat. Ne znam je li to samo vrijedi u šahu?! Ili se može primijeniti na život. Bilo kako bilo- moja kraljica neće pasti na ploču. A ne. Sve može… to ne… Predajem se ne!!! A što volim kad sam ovako dobre volje… Kad se sama sebi smijem… Ma to je najveća vrlina jedne figure… smijat se samom sebi…
četvrtak, 17.08.2006.
"Ali me ne voliš,
to se uvek drugom desi,
govoriš,
ali više ne znam gde si,
da li neko to zna?
Šta sam uradio?
Kakva tužna humoreska!
Gradio
ispod gradova od peska
dubok bezdan bez dna..."
Tko ili što je vrijedno toga da se previjam od boli… da svako malo završavam na hitnoj… Da sam stalno na nekim terapijama… lijekovima… da ne mogu funkcionirati normalno?! A čak se nisam ni živcirala jučer… ma ja se uopće ni inače ne živciram… možda je u tome i problem… jedini ispušni ventil mi je ovaj blog… a kraj tebe, uvijek sam nasmiješena, uvijek vesela… ne prigovaram ti ništa… ne želim… nemam prava… pa onda želudac ispašta… Ali stvarno se nisam živcirala… STVARNO!!! Ali možda je to već po nekom defaultu… i kad mi je u glavi dobro… ostatak tijela neće da sluša… I kad mislim da je sve divno i krasno... probudim se. Ne znam šta me napinje da održavam ovu vezu… jednostavno ako odem, ako odustanem, to shvaćam kao svoj neuspjeh… a to ne dopuštam… pa tjeram po svome do kraja. Mog kraja… Dok u mojoj glavi ne zavijori bijela zastavica. Onda idem… Zauvijek… Onda više ništa ne može da me zadrži ni vrati. A do tada… Hajde, srećo… radi budalu od mene, dok možeš… iskoristi sve… ko zna kada ćeš opet naići na ovako nekog… samo malo ludog i zaljubljenog…
srijeda, 16.08.2006.
Bog je katkad pravi šeret...
Na strmini doda teret...
I potura Nedohvatno da se dohvati...
Bog je dobar... Kako kome...
Bolje ne pitaj o tome...
Ućutacu ili ću opsovati...
... i ode ti na more... doduše samo na dan... ali to je uvertira na ono što slijedi... Slijedeći tjedan odlaziš na pravi i zasluženi godišnji... I neka... uspjela sam te nagovoriti na to... i nije mi krivo... ni malo... Trebaš isprobati brod koji si kupio, kojem si se toliko veselio. Neka... i ja se veselim. Dijelom. Smeta me samo način na koji si to napravio.
Od početka sam te forsala na to da odeš, znam koliko ti taj brod znači. Objašnjavao si mi da ne možeš biti na moru sa svojima, da bi poludio, da ne bi to bilo to... Govorila sam da stisneš zube i izdržiš zbog sebe, zbog svog zadovoljstva. Plan je bio da budeš s njima par dana pa da se negdje nađemo i budemo zajedno. Tome sam se nadala. To sam željela. Tome sam podredila svoj godišnji… I di sam?! Tu sam?! I dalje u mom malom gradu… Ali sada bez nade za zajedničko more… Ne krivim te za to… Stvarno ne. Krivim sebe… što sam po k'o zna koji put nekome do koga mi je stalo podredila godišnji… I zajebala se. Za tjedan dana i ja uzimam godišnji (iz nekog neobjašnjivog inata neću da idem u sada) i idem sama kad s tobom ne mogu. Moji svi su već bili, ipak… kraj 8. mjeseca je… Ali kako mi je teško… nikada nećeš znati… Nisam ružna, nisam glupa, imam dečka, imam frendove, frendice… a… idem sama… Ne znam kako ću to?! Ne znam da li je to normalo?! Mlada žena… sama na moru… Da uzmem knjige… da čitam…. Da se posvetim samoj sebi… sve me to veseli… ali šta ako poželim otići na piće?! Ne mogu sama… ako poželim otići na večeru?! Ne mogu sama… Kako se gleda na osobu kada je sama na moru?! Sama u kinu, sama u restoranu… Kako sama gledam na takvu osobu?! Predrasude… Ne znam ni sama šta ću… A ne mogu ne otići. To ne… Sve bi ti dala, sve bi podredila tebi, ali neću dopustiti da sam doma dok si ti na moru. Neću dopustiti to. Ne znam točno što. ŠTA NAPRAVITI?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!?!? Jao…
utorak, 08.08.2006.
„ Mom Velikom“
Znam da ovo nije najsretniji način komunikacije ali ja jednostavno ne znam kako ti prići… pa možda jednog dana, kad već sve ostale načine isprobam pročitaš ovo pismo… i shvatiš… A možda do tada uspije preživjeti ovo dijete u meni, koje skakuće svaki puta kada ti čuje glas… kada te vidi… kada te osjeti… A koje je toliko zbunjeno, obeshrabljeno, uplašeno… već mjesecima. I zašto danas?! Zašto nakon toliko vremena?! Ne znam… Možda zato što sam gajila neku nadu da kad budemo sami, da će biti drugačije… To je to naivno dijete… Ne da se, pa ne da. Neće da odustane… Teško mu je, tako razigranom i zaigranom, tako veselom i sretnom, sjediti kraj tebe kao kraj stijene… cijeli dan provesti kraj tebe bez dodira, bez poljupca… A dijete k'o dijete, odmah se rastuži, odmah se zavuče u svoj mali kutak pa počne nogama i rukama lupati o pod… I deralo bi se… i urlalo… i plakalo… ali onaj „veliki“ dio mene mu ne da. Ne smije… Onaj „veliki“ dio trudi se objasniti i sebi i djetetu da možda tako treba biti… da je možda tako uobičajeno. Da ako nisi poljubljen cijeli dan, ako nisi zagrljen cijeli dan, nije da nisi voljen, jednostavno… „veliki“ nekada nemaju vremena… nekad nemaju sluha za dijete… ili jednostavno ne znaju pokazati osjećaje… ne mogu… Ne znam vjeruje li mi… ne znam vjerujem li si ja… Ali ponekad ga uspijem nekom, već dobro naučenom, varkom zavarat… pa se smiri… privremeno… Pa sam i ja mirna… privremeno… I s varkom je opet zaigrano, veselo. Bojim se samo… danas, djeca brzo odrastaju… brzo postanu svjesna svijeta koji ih okružuje… postaju svjesna da se sve može naučiti, ako se stvarno želi… Postanu svjesna da su i odrasli mogli naučiti kako da ih vole… da im to pokažu… učiniti da se djeca osjećaju posebnima, voljenima…
Ne želim izgubiti to dijete u sebi, ne želim da ikada odraste… jer samo djeca znaju kako se iskreno nekome veseliti, kako iskreno nekoga voljeti… bez glume… bez računice… bez razmišljanja o posljedicama… iskreno i veeeeeeeeliko. Ne daj mu ni ti da nestane. Pogledaj ga ponekad… zagrli ga… poljubi… da osjeti da ti znači… Ne treba djetetu puno da bi bilo sretno… A njihova ljubav i sreća i nas „velike“ čini sretnima… i posebnima…
Voli te… dijete u meni,
Voli te i „veliki“ u meni,
Volim te… ja.
četvrtak, 03.08.2006.
I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.
Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.
I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače
Koji užitak… Šef na moru… cijela A-ova obitelj na moru. Konačno mir… Konačno da se opustim… Konačno da vidim kako nam je kada smo „sami na svijetu“… Konačno da shvatim… Da je sve to samo privremeno… I opet dvije solucije: poslušati glavu i otići… ili poslušati ono nešto smješteno nešto južnije… i… ostati… Nije bezveze ona- što južnije, to tužnije… Hm… Ma problem sam ja… Ta neka moja čudna karakteristika… da ne popustim do samog kraja… I često se pitam, volim li ja uopće ili je to neki moj inat?! Šta da je sve u redu?! Da smo se upoznali, zavoljeli u idealnim uvjetima?! Šta da je sve kako treba? Da li bi ja to izdržala ili bi mi bilo dosadno?! Ovako… tjeram inat… sebi… (da vidim koliko mogu izdržati pritisaka, koliko šutnje, koliko blizu mogu dopustiti da mi priđe onaj koji ne bi smio, koliko duboko dopuštam da uđem u nešto iz čega ću kada tada morati izaći… povrijeđena, slomljena… i da li ću uopće biti slomljena… još nisam bila…)… a tjeram inat i drugima… koliko god ona željela da joj se maknem od sina… E BAŠ NEĆU!!! Ma ko te jebe. Jedino kad ću se maknuti od njega je kad ću JA to htjeti… ili on. Ostalo ne priznam… Baš neću. Kul sam si… No dobro… da se vratim na pitanje koje me prati od kad znam za sebe… Da li volim?! Da li znam šta to znači?! Da bez nekoga ne mogu živjeti?! To mi je patetika… i patologija… Uvjerenja sam da se bez svakoga može. Ljudi ostaju bez roditelja, djece… i žive… A di ćeš veće tuge od gubitka roditelja ili nadživljenja vlastitog djeteta…? Da nekoga želim vidjeti često, da često mislim na njega…? Pa ni to mi nije neko objašnjenje za ljubav… Da se za nekog brinem, strahujem… ? Ni to. Gdje osjećam ljubav? U srcu?! Pa to je mišić… Šta se tamo može osjećati?! Musculfiber… U duši?! Ne kužim… To su sve neke pjesničke fore… Buni me to sve. Kad sam s njim osjećam se drugačije nego kad sam s nekim drugim, gledam ga drugačije nego ostatak muškog roda, ali to je trenutno. Da je neko drugi na njegovom mjestu isto bih tako osjećala… ili ne bih?! Koji sam ja košmar… Ma znam ja da nešto osjećam… i da mi nije sve jedno… i da mi je lijepo kao nikada do sada… i da li je to onda ljubav?! Možda… ali ja sam zamišljala da je nešto drugo…
utorak, 01.08.2006.
Negde se pipnu naši mali svemiri
Kada već pomislim da spavaš...
Zašumi saten... Tama se uznemiri...
I kao talas naiđes...
ponedjeljak, 31.07.2006.
Cijeli moj zivot kao gomila slika razbacanih po stolu, Ti si moj album u kojem su sve one pronašle mjesto...
P. Coelho je u Zahiru napisao da u svaku novu ljubav treba ući kao dijete, kao da si tek rođen, jedino tako čovjek neće biti tužan. Kako u zadnje vrijeme intenzivno razmišljam o svojoj vezi sa A., razmišljam da li je to moguće. Kad sam izašla iz prošle veze, stvarno sam mislila da će mi trebati vremena da dozvolim da mi se netko približi. Kao što obično ljudi misle. Ali stvarno, nakon svih tih prijetnji, policije, zvanja u luda doba noći, udaranja i svega… mislila sam- neću dugo u te vode. A. je ušao u moj život, pod moju kožu, a da ni on ni ja to nismo htjeli… ili nismo sami sebi priznali da hoćemo… Eto, na neke stvari čovjek svjesno ne želi utjecati. Pa se prepusti i protiv onoga što misli da je „njegova volja“. Bilo kako bilo, ja sam u tu vezu ušla tako, kao dijete. Bez obzira na sve što se događalo prije, odlučila sam se prepustiti… Ali… Koliko je to u biti istina?! Kako čovjek može sa svojih bliže 30 nego 20 ući u vezu kao dijete? Pa zar me nije svaka prijašnja veza, događaj, pad, uspon, formirao u osobu kakva sam sada?! I kako da uđem kao dijete?! Ma baljezgam…. Kao što sam napisala… ovo je blog jednog čudnog uma…
Inače… živim u jednom malom gradu, radim u jednoj većoj firmi… Šef mog odjela živi u drugom gradu i svaki tjedan je tu, svaki vikend tamo. Ima ženu, troje djece… i razočarava me iz dan u dan… Zbog opisa mog posla, u svakodnevnoj i direktnoj komunikaciji sam s njim. 20ak godina viška i bračni status mu ne predstavljaju problem da mi svakodnevno govori da me voli, da me želi, da me obožava…. Bla, bla, bla…. Kako je antitalent za mobitele, jednog dana mi je dao da mu počistim poruke. Smatram da to nije zadiranje u privatnost, jer ipak sam si mi dao mobitel, ali sam vidjela raznih poruka sadržaja istog kakav ja svakodnevno slušam… da ju voli svim bićem, da mu je teško, da bla bla bla… Pa kako se to tako olako govori?! Kako možeš na pet različitih adresa govoriti da nekoga voliš. Mene zove u Alžir, na dva tjedna (od kud mu uopće pravo da me tako vrijeđa, takvim ponudama, takvim riječima?!) da provedemo vikend zajedno… da vodimo ljubav?! Halo?! Vođenje ljubavi… još jedna nepoznanica za mene. Nemojte me krivo shvatiti, nije da ja ne razlikujem seks s osobom koju voliš od sexa na jednu noć. Ali u tehnici, u samom činu- šta je drugačije? Vođenje ljubavi… kao da se pokušava opravdati. Ne znam, ima li smisla ovo što pišem, ali mene stvarno buni to njegovo „vođenje ljubavi“. Ma i ne samo njegovo. Zar ljudi misle da će pod izgovorom ljubavi lakše dobiti seks?! MA vrijeđa me to sve skupa, vrijeđa moju ljubav prema A. I ponižava kao ženu. I moje KATEGORIČKO NE (nije da se nećkam ni sekunde) njemu uopće ne predstavlja problem da nastavlja… pa hajde, malo ponosa. Povrijedila sam ti ego milijun puta sa takvim odgovorima, pa zar još nije dosta?! Pa ja bih se nakon prvog puta pokrila ušima i šutila. I kako da me takve situacije ne obeshrabre u bilo kakvoj vezi?! Kako ikome vjerovati?! I nije ovo samo jedna takva situacija, takvih ima na svakom koraku. Moj tata je prevario mamu, ona je preko toga „prešla“. Pod navodnicima zato što nije otišla, ali u njoj se nešto pomaknula i nikada više ništa nije bilo isto. Više nije išla u vikendicu u kojoj su njih dvoje bili… I kako te to ne obilježi kao ličnost?! Naravno, nakon nekoliko desetaka godina tata je otišao… Ostali smo nas troje sami… Nikad nije osnovao novu obitelj, ali ne znam je li to bolje?! Ili gore?! Ali svakako ostaje iznad glave pitanje kako nekome vjerovati?! Kako u vezu ući kao dijete?!
